A sve je počelo jednoga sudbonosnoga svibanjskog jutra... 

Most koji je spajao spomenuti dvorac s kopnom bio je podignut, a neveliko jezero koje se na jednom kraju suzilo poput rijeke, tiho je snatrilo i ljeskalo se na jutarnjem suncu. Dvorac na otočiću okružen zelenilom. Kao u priči. Dična Anastazija upravo je iskušavala neke kozmetičke pripravke na svome još mla|ahnom ranoranilačkom licu, kad je prene rzanje konja i žamor muških glasova. Približi se visokom prozoru, odakle je mogla vidjeti svježu zelenu livadu s niskom raslinjem kao da joj je pružena na dlanu i ugleda, (a srce joj se uzvrpolji!) visokog jahača na prebijelom konju. Bilo je oko njega još nešto muških na ri|anima, valjda sluge, što li? Ali tko će gledati ri|ane kad se na suncu bjelasa konj, a na konju -princ, plavook i plavokos...